“Moje ruke – moja priča”

Radionica „Moje ruke, moja priča“ bila je duboko osobno i kreativno iskustvo, osmišljena tako da sudionici kroz simboliku ruku osvijeste vlastitu životnu priču, svoje snage, uspomene i odnose.

Ruke, kao najizraženiji dio tijela za kontakt sa svijetom, često nose sjećanja na nježnost, podršku, ali i na napetost, stres ili gubitak. Kroz svjesno promatranje i izražavanje priča svojih ruku, sudionici su mogli pristupiti tim „tjelesnim sjećanjima“, osvijestiti ih i dati im novi smisao.

Voditeljica je potaknula sve da promisle što su sve njihove ruke radile kroz život: koga su grlile, što su stvarale, u kojim trenucima su bile izvor snage, a kada nježnosti ili podrške.

Nakon ovog uvodnog dijela, svaki je sudionik na papir iscrtavao obris svoje ruke. Sljedeći korak bio je ispuniti unutrašnjost obrisa ruke likovnim tehnikama – crtanje, bojanje, kolažiranje ili pisanje riječi i rečenica.

Završni dio radionice bio je posvećen dijeljenju osobnih priča. Tko je želio, mogao je pred grupom ispričati priču svojih ruku te što ih je iznenadilo ili dirnulo tijekom rada. Ovo dijeljenje bilo je vrlo emotivno i povezalo je sudionike na dubljoj razini – mnogi su prepoznali sličnosti u iskustvima, ali i poštovali različitosti u doživljaju i izražavanju.

Njihove ruke su, kako su sami rekli, često bile one koje tješe, podižu, hrane, pomažu pri terapijama, pišu zamolbe i bore se za prava njihove djece. Kroz ovu radionicu mnogi su osvijestili koliko su njihove ruke zapravo moćne – ne samo u praktičnom smislu, već i kao simbol ljubavi, upornosti i svakodnevne borbe.

Razmjena tih priča dodatno je povezala grupu i osnažila osjećaj da, iako je roditeljstvo djeteta s teškoćama često zahtjevno i iscrpljujuće, u toj ulozi postoji i puno ljepote, topline i osobnog rasta.

Istaknuli su da im je ova aktivnost omogućila da zastanu, posvete pažnju sebi i svojim rukama, ali i da kroz kreativni izraz i grupnu razmjenu bolje razumiju vlastitu životnu priču i snagu koju nose u sebi.

“Sigurna soba”

Radionica „Sigurna soba“ bila je posvećena istraživanju vlastitih želja, potreba i snova kroz osmišljavanje i crtanje osobnog prostora iz mašte. Naglašena je uloga kreativnosti u jačanju otpornosti, izražavanju emocija i prepoznavanju vlastitih potreba, što je bila uvodna motivacija za kasniji likovni rad.

Naime, sudionici su dobili zadatak zamisliti sobu u kojoj bi se osjećali potpuno sigurno, opušteno i inspirirano – prostor koji bi u potpunosti odražavao njihovu osobnost, interese i ono što im je važno. Kroz razgovor su najprije promišljali o tome što ih čini sretnima, što im je potrebno za osjećaj mira i gdje se osjećaju mirno i sigurno. Potom su, koristeći akrilne boje, spužve i kistove prenosili svoje ideje na papir.

U procesu crtanja i osmišljavanja, sudionici su spontano dijelili svoja razmišljanja i uspomene, a atmosfera je bila ispunjena smijehom i međusobnim ohrabrivanjem. Završni dio radionice bio je posvećen predstavljanju radova, pri čemu je svatko imao priliku ispričati što njegova soba znači, zašto je baš tako zamišljena i što mu je bilo najvažnije u tom prostoru. Ova radionica potaknula je sudionike na dublje promišljanje o vlastitim potrebama i vrijednostima, ali i na poštovanje različitosti u doživljaju prostora i sigurnosti.

Radionica nije bila samo crtanje sobe iz mašte – bila je to prilika da svatko zastane, pogleda u sebe i prepozna što mu je potrebno za osjećaj sigurnosti, radosti i ispunjenosti. Kroz kreativni rad i grupnu razmjenu, sudionici su osvijestili vlastite vrijednosti, ali i razvili veće poštovanje prema različitosti potreba i doživljaja drugih. Na kraju su mnogi istaknuli kako im je ova radionica pomogla da jasnije sagledaju što im nedostaje u svakodnevici i kako mogu malim koracima stvoriti svoj „sigurni prostor“, bilo u fizičkom, bilo u emocionalnom smislu.

Razgovor je bio usmjeren na važnost kako je za roditelje djece s teškoćama važno imati prostor u kojem mogu napuniti svoje baterije, odmoriti se od svakodnevnih izazova i osjetiti mir. Kroz razgovor je postalo jasno koliko je roditeljima važno imati podršku, ali i vlastiti kutak gdje mogu biti ono što jesu, bez pritiska i očekivanja.

Radionica „Moje granice, moj prostor“

Roditelji su kroz kombinaciju kreativnih i refleksivnih tehnika istraživali vlastiti unutarnji i vanjski prostor: što ih opterećuje, što im puni “baterije” te koga žele i ne žele u svom bliskom krugu. Korištenjem kolaža, pastela i drugih likovnih materijala oslikavali su simbolički prikaz svog osobnog prostora, čime se na pristupačan način otvaralo pitanje granica, osjećaja preopterećenosti i potrebe za vremenom za sebe.​ Tijekom zajedničke refleksije, roditelji su dijelili primjere situacija u kojima im je teško reći “ne”, gdje preuzimaju previše odgovornosti ili zanemaruju vlastite potrebe, ali i situacije u kojima su uspjeli jasno postaviti granicu i osjetili olakšanje i kontrolu nad vlastitim životom. Kroz vođenu raspravu i ciljane psihološke intervencije radilo se na prepoznavanju obrazaca ponašanja koji dovode do iscrpljenosti, kao i na razvoju realističnih, dostižnih koraka za jačanje samopoštovanja i uvođenje zdrave distance u odnosima koji iscrpljuju. Posebno je naglašena povezanost dobro postavljenih granica s kvalitetnijom roditeljskom ulogom: kada roditelj brine o svom prostoru i resursima, ima više kapaciteta za strpljenje, toplinu i podršku djetetu.

Radionica „Želje“

Tema želja i potreba obrađena je kroz dvije uzastopne radionice zbog velikog interesa i angažiranosti sudionika. U prvoj radionici korištene su asocijativne karte kao poticaj za istraživanje unutarnjih težnji, što je sudionicima omogućilo spontano izražavanje i otvaranje sigurnog prostora za dijeljenje osobnih iskustava. Kroz proces odabira i interpretacije slika, sudionici su prepoznavali što ih trenutno najviše zaokuplja, o čemu sanjaju ili što im nedostaje u svakodnevnom životu. U grupnoj diskusiji otvarale su se teme poput nedostatka vremena za sebe, želje za podrškom partnera ili osjećaja da su osobne potrebe često potisnute zbog roditeljske uloge. Voditeljica je facilitirala proces tako da se naglasak pomakne s vanjskih okolnosti na unutarnje motive i vrijednosti; što zapravo stoji iza određene želje, te što osoba pokušava postići ili nadoknaditi kroz nju. Rasprava se usmjerila na razliku između želja koje proizlaze iz autentičnih potreba i onih koje su rezultat vanjskih očekivanja ili socijalnih pritisaka. Sudionici su reflektirali o vlastitim vrijednostima i unutarnjim pokretačima te razmatrali u kojoj mjeri njihove svakodnevne odluke odražavaju istinske potrebe. Poseban fokus stavljen je na emocionalne reakcije koje se javljaju kada sudionici uoče da njihove želje često proizlaze iz želje za priznanjem, usporedbama s drugima ili društvenim očekivanjima. Kroz refleksivne vježbe i zajedničku razmjenu iskustava, grupa je dolazila do zaključka da su autentične potrebe često jednostavnije i dublje, povezane s mirom, osjećajem pripadnosti i prihvaćenosti. Sudionici su prepoznali važnost samoprihvaćanja i samostalnog definiranja smisla u roditeljskoj i osobnoj ulozi. Emotivna atmosfera tijekom radionice bila je podržavajuća i topla, s izraženim osjećajem zajedništva. Sudionici su isticali kako im grupna dinamika pomaže da jasnije sagledaju vlastite prioritete i da se osjećaju manje usamljeno u svojim unutarnjim dilemama.

Druga radionica iz iste tematske cjeline osmišljena je kao tjelesno-iskustveni nastavak prethodne, u kojem su sudionici, umjesto kroz razgovor i slike, istraživali temu želja i potreba putem pokreta, prostorne dinamike i tjelesne ekspresije. Ideja radionice bila je približiti sudionicima povezanost između mentalnog doživljaja želje i fizičkih senzacija koje se javljaju kada razmišljamo o njezinu ispunjenju ili neostvarenju. Prostor je bio organiziran u krugove, gdje je svaki krug predstavljao fazu u procesu ostvarivanja želje: zamišljanje, pokretanje, prepreke, sumnja, odustajanje, prihvaćanje i nada. Sudionici su se pozivali da osjete u tijelu što im se događa kada pomisle da se neka želja neće ostvariti: gdje osjećaju napetost, težinu, hladnoću ili pritisak. Kroz polagano kretanje između krugova, uspoređivali su senzacije dok zamišljaju uspjeh i dok zamišljaju neuspjeh. Ova somatska svjesnost dovela je do dubljeg uvida u emocionalne obrasce: kod nekih se otkrivala sklonost kontroli i napetosti, dok su drugi uočili tendenciju povlačenja i emocionalne ukočenosti u trenucima razočaranja. Voditeljica je pažljivo moderirala tjelesne vježbe, potičući verbalno imenovanje osjećaja i refleksiju nakon svakog iskustvenog dijela. Grupa je kroz simbolički i tjelesni rad prepoznavala kako želja može biti i izvor energije i izvor frustracije, ovisno o tome koliko je osoba u kontaktu sa sobom i realnošću svojih mogućnosti. Sudionici su na kraju radionice dijelili osjećaj olakšanja i veću povezanost s vlastitim tijelom, izražavajući iznenađenje koliko tjelesni rad može olakšati emocionalno razumijevanje. Radionica je završila zajedničkom refleksijom o tome kako se suočavati s neispunjenim željama bez samookrivljavanja i kako razviti prihvaćanje vlastitih ograničenja uz zadržavanje nade i motivacije. Opći dojam grupe bio je da ovakav vid rada produbljuje svijest o unutarnjim procesima koje verbalni rad često ne dotiče, te olakšava integraciju emocija i racionalnog razumijevanja.

***Ovaj projekt provodi se uz financiranje Ministarstva demografije i useljeništva.***